Kako putovanja oblikuju tvoju osobnost

Nisu to luksuzna putovanja. Nisu savršena. Ali upravo zbog toga su me promijenila na načine koje nisam očekivala.

Jer putovanje te ne mijenja kad ideš u all-inclusive i ležiš pored bazena. Putovanje te mijenja kad stvari krenu po krivu. Kad se izgubis. Kad nemaš plan B. Upravo tada shvatiš kakva si zapravo i tko si kad te nitko ne poznaje.

Cipar za dvadesetak eura i lekcija o tome što je "dovoljno"

Moje prvo pravo jeftino putovanje bila je 2020. na Cipru. Letjele smo povratno za 150 kuna, da kuna, to je bilo oko dvadesetak eura. Smijala sam se dok sam kupovala kartu jer sam bila sigurna da nešto nije uredu s cijenom.

Doručak smo si same radile u apartmanu. Javni prijevoz umjesto taksija. Išle smo u lokalne restorane. I znate što? Nije nam ništa falilo. Zapravo, mislim da smo imale bolje putovanje nego da smo potrošile deset puta više. Jer smo morale biti kreativne, morale smo razgovarati s ljudima, morale smo se snaći.

Tada sam prvi put shvatila da je “dovoljno” puno manje nego što sam mislila. I da su najljepše stvari na putovanju uglavnom besplatne.

Južna Koreja i torbica koja me naučila disati

Negdje u Seulu, usred dana, tipično turistički raspoložena; foto ovdje, kava tamo, hodanje bez cilja. U jednom trenutku sam sjela na klupu, odmorila se malo, ustala i nastavila dalje.

Sat vremena kasnije. Nema torbice. Nema novca. Nema dokumenata. Nema putovnice. Bez putovnice nisam mogla izaći iz države.

Jedan dio mene je htio početi paničariti. Ali nekako, umjesto panike, donijela sam odluku: vraćam se na klupu.

I tamo je bila. Netko ju je dignuo s klupe i uspravno je postavio, da samo stoji i čeka. Kao da ju je netko pažljivo odložio da je nađem. Svi dokumenti unutra. Sav novac unutra.

Sjela sam nazad na tu klupu i ostala neko vrijeme samo tako i shvatila sam nešto: u životu se ne treba puno stresirati. Sve na kraju bude u redu.

Da se to isto dogodilo doma, vjerojatno bih se satima stresirala. Ali na putu kad si daleko od svega poznatog, bila sam prisiljena ostati mirna. I uspjela sam. I to me promijenilo.

Postaneš drugačija osoba, i to je u redu

Svako putovanje te malo resetira. Vratiš se kući i nešto je drugačije – ne oko tebe, nego u tebi. Postaneš manje sigurna da znaš sve odgovore. Postaneš strpljivija. Manje te nerviraju male stvari jer si vidjela da problemi mogu biti i puno veći i puno manje važni nego što misliš doma.

Počneš primjećivati ljude oko sebe drugačije. Kad si u stranoj zemlji i ne govoriš jezik, naučiš čitati ljude: geste, osmijehe, ton glasa. I to ti ostane i kad se vratiš doma.

I naučiš si vjerovati. To je možda najveća stvar. Kad sama riješiš neku situaciju daleko od kuće kao što su propušten vlak, izgubljena ulica, jezična barijera, torbica u Koreji. Tada shvatiš da si sposobna za više nego što misliš. I to znanje ne možeš kupiti ni na jednom tečaju.

Sada svaki put kad mi nešto krene po krivu. Kad se zaglavim, kad ne znam što dalje, kad se nešto izgubi sjetim se te klupe u Seulu. I neke anonimne osobe koja je uzela torbicu, pažljivo je podugla i ostavila da čeka.